Pozivam sve blogere koji zalutaju ovdje da prokomentarišu ovo moje tipkanje i da se jave za međusobno reklamiranje blogova. U obzir dolaze svi blogovi osim onih koji za cilj imaju vrijeđanje po vjerskoj, nacionalnoj i rasnoj pripadnosti!
Komentari!
Molim sve posjetioce da prokomentarišu neki od njima zanimljivih unosa, napišu svoj stav, mišljenje, kritiku ili neko svoje zapažanje.
Molim Vas da se u komentarima suzdržite od prostih riječi i izraza i međusobnog vrijeđanja.
Hvala!
Inspiraciju nekih naslova pronašao sam na www.Petkovic.info
"Ovo malo duše" je filmska priča scenariste Rajka Božića o sazrijevanju dječaka u zabačenom selu poslijeratne Bosne. Obični događaji, i smiješni i tužni, prepuni su nostalgije za nečim toliko bliskim, a toliko nedostižnim. Sve se odvija u okviru porodice udovca sa puno djece koja dobijaju mladu maćehu i teško se mire sa novom situacijom. Režiser ovog TV filma je Ademir Kenović, a glavne uloge glume: Davor Janjić (Nihad), Branko Đurić ( Ibrahim, otac-udovac), Sabrina Sadiković (Senada), Boro Stjepanović (poštar), Zaim Muzaferija (Jusuf), Saša Petrović (Latif), i mnogi drugi.
Nihad, centralni lik i filmu u jednom momentu kaže svojoj jaranici Senadi:: "Čovjek je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže."
Dijalog Nihada i Senade:
- Senada, je li istina da su ljudi postali od majmuna? Moj amidža kaže da su svi ljudi postali od majmuna, mada nije ni njemu svake vjerovat'.
- Čovjek post'o od majmuna?! Pa kažel’ on za sebe da je on post'o od majmuna?"
I za kraj još jedan legendaran dijalog: - Sjedi ba da popijemo. Ne zivi čo’jk hiljadu godina već še’set i koju.
- Ma nije brate samo še’set. Evo ga Jusuf ima sedamdeset i koju..
- Jusuf vise i nije ćo’jk,ima vec deset godina.
Za sve ljubitelje exYU kinematografije preporuka: Odvojite 83 minuta i pogledajte "Ovo malo duše"
Dijalog je iz filma "Ovo malo duše" iz 1986. godine, režisera Ademira Kenovića, a vode ga Jusuf (Zaim Muzaferija) i Latif (Saša Petrović).
Snimak je preuzet sa YouTube i traje 92 sekunde.
A evo ovdje i dijela dijaloga: - Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovjedao da po toj nji'ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina.
- Mašala: hiljadu godina!
- E.
- To bi bio život. I šta je bilo?
- To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i ... i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva 'vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo.
- I šta je bilo?
- Al', ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel', naljutio se i - kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i 'm're kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene.
- O, jeb'o joj ja mater!
Boris Tadić, aktuelni predsjednik Republike Srbije odgovara na pitanje Aleksandra Stankovića o ponosu. Snimak je preuzet sa YouTube i traje 18 sekundi.
Zamislite samo, da li bi Amerikanci "previdjeli" ovakvu izjavu da je izrečena iz usta njihovog predsjednika.
Desetog avgusta 1948. godine premijerno je prikazana na američkoj televiziji Ej-Bi-Si (ABC) čuvena emisija "Skrivena kamera" Alena Fanta. Od tada do danas milioni ljudi u raznoraznim situacijama su uhvaćeni u zamku skrivene kamere.
Skrivena je česta na našim TV kanalima, skeč od par minuta koji nas nasmije i zabavi sa nekom sa druge strane ekrana bezazlenom i predvidivom situacijom. Zapitamo li se kada kako je biti žrtva skeča, da li je Skrivena kamera humana ideja napravljena za zabavu i opuštanje?
Snimak je preuzet sa YouTube, i traje 119 sekundi.
Snimak je preuzet sa YouTube, i traje 139 sekundi.
Obavezno pogledajte snimke ova dva skeča, i pomislite da li bi veselo reagovali i mahali skrivenoj kameri kada bi bili njihova žrtva.
Komentar (ili odgovor na pitanje) veoma poželjan
Na osnovu zahtjeva zapadnoevropskih osiguravajućih društava Interpol i Evropol sa prostora Balkana potražuju više od 130 000 ukradenih vozila. Prema procjenama, oko 60 000 ukradenih vozila nalazi se na prostoru Crne Gore, 30 000 u BiH i 25 000 na Kosmetu a 15 000 ukradenih automobila nove vlasnike našlo je u Hrvatskoj, Makedoniji i užoj teritoriji Srbije.
Krađa motornih vozila u Bosni i Hercegovini odavno je postao unosan posao. Prethodnih godina u prosjeku svakog dana bez svojih četvorotočkaša u BiH je ostajalo šest vlasnika. U Srbiji najčešće se kradu vozila iz programa „Folksvagena“ i „Zastave“ i skoro svaki drugi automobil spada u jednu od ove dvije grupe. Na meti kradljivaca najčešće su „golfovi“ i „pasati“, kao i „jugići“ i „kečevi“. Posle njih slijede „audiji“ i „mercedesi“, a svaki sedmi ukradeni automobil je jedan od ova dva modela. Ovi modeli se najčešće kradu i u Crnoj Gori.
Balkanske organizovane kriminalne grupe sarađuju u ovom poslu. Nerijetko se dešava da vozila ukradena u Srbiji završavaju na teritoriji Hrvatske i BiH, vozila ukradena u centralnoj Srbiji najčešće završavaju na Kosmetu, u Makedoniji i sve manje u Crnoj Gori. Jedan kanal vodi ka Moldaviji, Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji, dok drugi preko Bugarske ide ka Turskoj i dalje ka Iraku i Siriji. Bilo je slučajeva da su vozila srednje klase ukradena u Srbiji završila kod kupaca u Sibiru ili na auto-pijaci u Damasku gdje niko i ne provjerava dokumentaciju.
Postavlja se pitanje kako zapravo funkcioniše organizovana kriminalna grupa kradljivaca automobila. Policijski eksperti po ovom pitanju kažu da su poslovi strogo podjeljeni i tačno se zna šta ko radi. Zna se ko krade, zna se ko je zadužen za falsifikovanje dokumentacije, ko za prekucavanje broja šasije i motora, a četvrti su zaduženi za prodaju. Prva grupa, kradljivci, to su neki koji dobro poznaju elektroniku i u stanju su da probiju fabričke elektronske kodove, da dekodiraju ključeve skupih vozila i čak da isključi satelitsko praćenje. Druge osobe u ovom lancu su zadužene za falsifikovanje dokumentacije, imaju lažne pečate i svu potrebnu papirologiju koja je potrebna za legalizovanje lažnjaka. Treće osobe zadužene su za prekucavanje broja šasije i motora, posjeduju specijalne mašine za brisanje starog i ukucavanje novih brojeva, a taj proces se odvija u improvizovanim automehanučarskim radnjama. Osobe zadužene za prodaju su zadnji u lancu ovog procesa. Vješt na riječima, predstavlja se kao prodavac automobila od rođaka, kuma ili nekog „bliskog“ prijatelja na čije ime glasi saobraćajna dozvola, sa „urednim“ punomoćjem za prodaju...
Postoje još neki mogući slučajevi prevara:
- „Skidanje sa osiguranja“
Jedan od načina prevare je i tzv. „skidanje sa osiguranja“: Građanin kupi kola preko lizinga, kredita, osigura ih, a zatim proda, čak i u djelovima. Onda prijavi krađu i naplati osiguranje, a uz to je zaradio i od prodaje.
- „Blizanci“
Nerjetko se događa da građanin na nekoj auto-pijaci kupi automobil „blizanac“. Taj automobil kupi od nekog ko ima ovlašćenje i saobraćajnu dozvolu. Kada kod policije provjeri preko saobraćajne da li je taj i taj vlasnik tog i tog vozila, dobije potvrdu. Međutim, kada posle nekoliko dana riješi da automobil prevede na sebe i sazna broj telefona vlasnika i pozove ga, bude šokiran, jer taj čovek zaista jeste vlasnik takvog automobila, ali on svoja kola nije prodao. Neko je, naime, uradio duplikat saobraćajne i prodao automobil.
I šta ostaje kao najbolje rješenje za kupovinu polovnjaka? Da bi se izbjegle gore pomenute zavrzlame i moguće neželjene posljedice, jedno o najsigurnijih rješenja je odlazak i obilazak ovlaštenih auto dilera i auto kuća specijalizovanih za prodaju automobila.
Zavisnost o Internetu (Internet Addiction Disorder - IAD) se dijagnostikuje kao patološka potreba za Internetom (Pathologycal Internet Usage - PIU). Neki strani eksperti tvrde da od ove bolesti pati minimum 10 odsto korisnika globalne mreže. Ipak, na ex YU područjima još uvijek je teško postići. Kao što znate, broadband Internet dobijamo na kašičicu i uz smiješne limite saobraćaja. Što se dial-upa tiče, prije ćete razviti šizofreniju i poremećaj čupanja kose dok se neka stranica učita nego li postanete zavisni o Internetu. A tek da ne pominjemo cijene internet saobraćaja.... Uh, ovdje je zaista teško biti i postati zavisnik o internetu.
Ipak, da ova vrsta zavisnosti i nije šala pokazuju i smrtni slučajevi tokom dugotrajnih sesija online igranja, chatanja i svakog drugog surfanja.
Čini sa da normalna potreba za boravkom na mreži prelazi u patološku kada se ispune dva kriterijuma: Provedeno vrijeme na internetu i tzv. "kriterijum spajanja svjetova".
Kriterijum je provedenog vremena na Internetu je on-line trajanje sesija, a to je četiri do šest sati svakodnevno u dužem vremenskom periodu.
Drugi graničnik Internet normalnosti je kriterijum "spajanja svjetova". Prema njemu, patološka upotreba nastaje kada sajber-život postane svijet za sebe i kada nije integrisan u stvarni život, nego je zamjena realnosti ili bijeg od stvarnosti.
Zavisnost od Interneta ili prekomjerna upotreba Intemeta ima najmanje četiri korjena.
(1) socijalno-kulturološki. Ta zavisnost može predstavljati bjekstvo od društvene realnosti koje nastaje kao posljedica različitih životnih osujećenosti i nezadovoljstava.
(2) karakter Interneta. Na mreži se mogu graditi društvene veze - laka upoznavanja, jednostavna komunikacija... Takođe, Internet lako simulira realan život.
(3) socijalno-psihološki. Na Internetu možete postati neko drugi, što naročito prija stidljivim, usamljenim i zatvorenim osobama. Preko mreže možete izbjeći osećaje usamljenosti i bespomoćnosti.
(4) psihički faktori. Istraživači smatraju da osobe koje su sklone fantazijama, koje su stidljive, socijalno fobične, nezadovoljne socijalnim stutusom u sredini, depresivne, nesigurne - spadaju u rizične grupe.
Postoje i različiti tipovi Intemet zavisnika:
1. Kompulzivni pretraživaći informacija (Information overload)
2. Opsednuti sajber-seksom (Cybersexual addiction)
3. Zavisni od virtuelnih veza i prijateljstava (Cyber-relational addiction)
4. Opsesivni igrači na mreži: kockanje, interaktivno igranje (Net gaming)
5. Patološki korisnici elektronske pošte ili mejloholičari (Mailholism)
Simptomi Internet zavisnosti
1. Lažete koliko vremena provodite online.
2. Fizičke aktivnosti i društveni život svedeni su vam na minimum.
3. Zanemarujete obaveze u kući, na poslu i u školi kako biste provodili vrijeme online.
4. Trošite previše novca na kompjutersku opremu ili internet aktivnosti.
5. Osjećate stalnu želju da budete online, kada god ste udaljeni od računara.
6. Online ste da biste pobjegli od životnih problema.
7. Ne obraćate pažnju na emocionalne i fizičke posljedice zbog cjelodnevnog sjedenja ispred kompjutera.
8. Negirate da imate problem
Internet zavisnost može biti opasna kada vam je miš u jednoj ruci, a kreditna kartica u drugoj. Tada imate šansu da stvorite još jednu zavisnost, kao što je online klađenje ili kockanje. Postoji još negativnih implikacija kao što su cybersex (dok vam partner/ica leži u krevetu sam/a), online ljubavne afere i sl.
Na kraju, koliko god da je čovek razvijao tehnologiju i širio granice svog uma, on je u isto vrijeme tu tehnologiju i um koristio i za (auto)destruktivna ponašanja. Možda je i zavisnost od Interneta samo kolateralna šteta razvoja ljudskog uma i tehnologije.
Ipak, valja nam se svima držati one stare i pametne da u ničemu ne treba pretjerivati, pa ni u Internetu!
Najbolji auto je nov auto, čuvena je rečenica koju je rekao Henri Ford, osnivač „Ford motor kompani”. Međutim, građanima ex YU područja, zbog skromne platežne moći ova mudrost ne pomaže mnogo kada se odlučuju da obnove vozni park, te se češće odlučuju za kupovinu polovnog automobila. Danas na ex Yu područjima auto kupac se uglavnom okreće polovnjacima. U BiH može da se uveze samo vozila mlađa od 7 godina starosti i ona koja zadovoljavaju Euro 3 normu o izduvnim gasovima. O novim auto modelima razmišljaju samo odabrani, a većina naroda kupuje svoje limene ljubimce preko oglasa, prijatelja ili u najbližem auto salonu. U cijeloj toj kupovini treba što pametnije investirati porodičnu ušteđevinu ili kredit u automobil koji će ispuniti najviše vaših potreba.
Kako odabrati polovni automobil?
Prvi korak u tom poslu je pronalaženje odgovarajućeg modela i dilema kako doći do njega. Da li pokušati do željenog automobila doći direktno iz neke zapadnoevropske zemlje ili ga potražiti na nekom od mnogobrojnih placeva koji se bave prodajom polovnih vozila. Pri tome, želje su, po pravilu, veće od mogućnosti, pa čak i kada postavimo neki cjenovni limit, i dalje postoji bezbroj pitanja na koja treba odgovoriti. Odakle početi, kako se organizovati, gdje gledati i kako pazariti auto.
PITANJA:
- Koliko zaista novca možete da investirate u kupovinu automobila?
- Da li je nužna prodaja automobila koji trenutno posjedujete?
- Da li kupujete noviji auto zbog prestiža ili zbog potrebe za jačim ili većim automobilom?
- Koliko dana u jednom mjesecu vozite auto?
- Da li možete da održavate skuplji i moderniji model?
ODGOVORI:
Kada utvrdite koliko para možete da izdvojite za vašeg limenog ljubimca, neki cjenovni limit, izračunajte da li je nužna prodaja automobila kojeg posjedujete (ako ga imate uopšte).
Ukoliko vam je zaista potreban komforniji i snažniji model automobila zbog posla ili porodice koja raste, onda treba proanalizirati i preostala dva pitanja, odnosno odgovora. Prvo izračunajte koliko vas košta registracija i osiguranje automobile koji imate ili želite da kupite, a zatim na taj iznos dodajte troškove održavanja istog i potom podijelite brojem 365, koliko ima dana u godini, i prilično tačno ćete izračunati koliko vas košta parkirani auto ispred zgrade. Pomenuti iznos pomnožite sa dva, ukoliko kupujete primjetno moderniji automobil od onoga koji trenutno imate. Na primjer, ako prelazite sa Kadetta na Astru G, ili sa Golfa II na Golf IV. Odnosno sa 3 ili 4 ako trenutno imate neki Zastavin automobil a želite da konačno kupite neki auto proizveden u razvijenoj Evropi ili Japanu.
Ako vam automobil neizostavno treba zbog odlaska na posao, trudne žene ili male djece, ili već imate dovoljno izgovora, možete da krenete na sledeću stepenicu: Izbor modela.
Kako odabrati pravi model?
Morate sami odabrati pravi automobil za sebe. Jedino vi znate šta su vaše skrivene želje i potrebe Nemamo svi iste potrebe niti ukuse. Većini je dovoljno da automobi "upali" u hladnim zimskim jutarnjim časovima, i da ne troši više od 7,0 litara jeftinijeg D2 dizela, ali ima i onih drugih koji uživaju u vožnji na ovaj ili onaj način. Koliko ljudi toliko i ćudi, zbog toga i postoji tako bogat izbor modela čak i na našem siromašnom tržištu. Za svakog od vas postoji onaj pravi, gotovo idealan model ali ga samo treba pronaći, odnosno otkriti.
PITANJA:
- Koliko kilometara godišnje prelazite sa automobilom? (dizelaš ili benzinac)
- Koliko osoba se najčešće nalazi u autu?
- Koliko često upotrebljavate prtljažnik?
- Da li se pretežno vozite samo u gradu?
- Koliko često putujete auto putem?
- Koliko ste vešt i iskusan vozač?
- Da li često žurite i vozite brzo?
- Da li će porodični auto voziti više vozača od jednog?
Odgovor na prvo pitanje je lako dati, a slijedeće šta treba utvrditi je gdje je granica koja određuje da li ćete se okrenuti benzincu, dizelašu ili ćete preći na plin. Ukoliko kupujete polovan automobi, i prelazite godišnje do 10.000 km u prosjeku je uvijek mudrije pazariti benzinca jer ga je jeftinije održavati i po pravilu je u boljem stanju od dizelaša sličnog godišta i klase. Kupovina novog automobila uključuje u troškove i veliki gubitak vrijednosti vozila u prve 3 godine, tako da treba razmišljati o benzincu čak i ako godišnje prelazite oko 15.000 km, pogotovo ako kupujete auto preko lizinga, pa razlika koje je obično oko 1.500-2.000 evra između benzinske i dizel verzije u nabavnoj cijeni, na kraju sa svim kamatama i troškovima naraste skoro do 3.000 evra!
Godišnja kilometraža od preko 20.000 kilometara vas definitivno okreće dizelašima. Naravno, tu je uvek prisutna i opcija konverzije benzinca na gas, ali je ubjedljivo najsrećnije rješenje u tom pogledu kupovina modela koji već ima fabrički ugrađene instalacije za pogon gasom.
Mnogobrojnim analizama je utvrđeno da čak u 70% slučajeva u automobilu sjedi samo jedna osoba, a da tek u 10% slučajeva u vozilu ima više od 3 osobe. Odnosno ukoliko je odgovor na drugo pitanje – jedna ili dve, onda nema potrebe da pazarite automobil koji nudi i dovoljno mjesta na zadnjem sedištu, posebno ako je takav model skuplji od onoga što možete realno da priuštite.
Ukoliko vam veliki prtljažnik zatreba samo jednom godišnje, nema potrebe da na zapreminu gepeka obraćate pažnju prilikom izbora modela.
Ukoliko vam automobil služi uglavnom da se odvezete do posla, odnosno 90% pređene kilometraže prelazite u gradu, dodatnu prednost treba svakako dati dizelašima jer oni neuporedivo bolje podnose stani-kreni sistem vožnje, odnosno djelimično opterećenje agregata. Tu su benzinci inferiorni. Uz to, svakako je van svake pameti da u tom slučaju kupujete automobil koji ima više od 70-80 KS.
Ako često putujete auto putem, i praktikujete duže relacije nekoliko puta godišnje, prednost treba dati automobilima koji imaju dobro, sigurno oslanjanje i motore koji su dovoljno snažni, odnosno imaju minimalno bar 75 KS, a preporučljivo 90 i više KS.
Odgovor na pitanje koliko ste vješt i iskusan vozač, treba odgovoriti što iskrenije. Sopstvenu vještinu nije lako procijeniti, ali u tome vam mogu pomoći prijatelji, iskusniji i stariji vozači od vas, ali i najbliži, odnosno članovi vaše bliže i šire porodice. A to koliko ste iskusni je ipak lakše odrediti, na primjer pogledom na datum dobijanja vozačke dozvole, odnosno na broj pređenih kilometara. Ukoliko spadate u grupu vozača koji iza sebe imaju manje od 30.000 km i tek 2 godine vozačku dozvolu znajte da spadate u najrizičniju grupu koja je najopasnija za saobraćaj i druge vozače.
Tek preko 10 godina staža i bar 100.000 km provedenih za volanom, vas svrstava u prosječno iskusne vozače. Takođe, to što 10 godina niste napravili ni jedan udes ne znači automatski da ste dobar vozač, već da ste samo dovoljno pažljivi i umjereni za volanom, ali i da ste imali malo sreće na drumu.
Dakle, ukoliko nemate bar 10 godina vozačkog staža mnogo je bolje da sebe svrstate u grupu – solidnih vozača. Ukoliko i zaista pripadate ovoj grupi, veliku prednost prilikom izbora automobila dajte modelima koji imaju odlične kočnice, ABS, vazdušne jastuke, ali i automobilima koji imaju dovoljno jake motore, recimo 90 KS, naravno pod uslovom da "višak" snage koristite kako biste preticanje završili za što kraće vrijeme, a ne da biste testirali maksimalnu brzinu automobila na regionalnim putevima.
Da li često žurite i vozite brzo, nervozno i to se osjeti u vožnji, a nemate dovoljno vozačkog iskustva to samim tim znači da ugrožavate živote drugih, ali i sopstveni život i da je samo pitanje vremena kada ćete napraviti kobnu grešku. Ukoliko pak spadate u provjerene i sigurne vozače sa podužim vozačkim stažom (bar 10 godina), onda veliku prednost dajte modelima koji imaju bar 100 KS, i ne kupujte ih ukoliko ne možete da priuštite nove pneumatike, amoritezere, odnosno ukoliko ne možete da redovno i temeljno održavate tako snažan automobil, jer je snaga bez kontrole samo opasnost a nikako zadovoljstvo u vožnji.
Najdelikatnije pitanje, ukoliko će novi automobil voziti više članova porodice je kako kupiti model koji svima podjednako odgovara. Koliko vozača toliko i stilova vožnje. Svakako za automobil je najbolje da ga samo jedan vozač vozi i održava. U odgovoru na ovo pitanje posebno treba obratiti pažnju na vozačko iskustvo ostalih članova porodice i njihovo umijeće vožnje (i naravno parkiranja).
Odnosno, baš tada treba kupovati automobil koji ima bar prosječne performanse, a posebno treba dati prednost modelima koje možete besprjekorno održavati. Odnosno bolje je pazariti na primer Ford Escort IV 1.4 za koji možete priuštiti četiri nove gume, ispravne amortizere, besprjekornu letvu volana i kočnice u idealnom stanju, nego se "napinjati" sa kupovinom Opel Astre, koju ćete narednih godinu dana voziti sa "ćelavim" gumama. Zapravo, starije i jeftinije ne mora značiti automatski i gore, ako imate dobrog majstora i ukoliko izuzetno redovno održavate svoj automobil, onda i stari auto može dobro da vas služi. Tada po pravilu i ogrebotine koje naprave manje vještiji vozači i mnogo manje bole.
Kako donijeti konačnu odluku?
Sigurno ne u jednom danu. Najvažnije je da utvrdite da li vama zaista treba novi automobil, odnosno da li to može da izdrži vaš kućni budžet. Kada sami sebi odgovorite na brojna pitanja koja su gore navedena, vrijeme je da napravite spisak željenih modela. Uvek razmišljajte o 2-3 modela, jer nema nikakve potrebe da se vezujete samo za jednu marku automobila. Krenite od oglasa, bar njih na našem tržištu ima dovoljno. Zaokružite one koji ispunjavaju vaše želje i potrebe, i informišite se u vezi cijena vama prihvatljivih modela, a onda lagano i bez žurbe donesite odluku.
Pokušaji prevare
Posebnu pažnju prilikom kupovine polovnog automobila morate obratiti na valjanost prateće dokumentacije. Prije kupovine obavezno u policiji provjerite da li su svi papiri regularni. Bilo je dosta slučajeva falsifikovanja saobraćajnih dozvola iz zemalja izvoznica i to naročito iz Italije, kao i slučajeva ukradenih vozila i prekucavanih identifikacionih brojeva na vozilima.
Iako još guguće i jedva zna hodati, 11-mjesečni Bubba Ludwig već ima dozvolu za posjedovanje vatrenog oružja. Dječak je vlasnik 12 kalibarske Berette, pištolja i sačmarice registrovane na njegovo ime, koju je na poklon dobio od ponosnog djeda, kada je imao svega dvije sedmice.
Država Illinois prošli je mjesec i zakonski odobrila dječaku posjedovanje oružje. Ipak, ova odredba dospjela je u medije i u državi čiji su zakoni i građani obožavaoci vatrenog oružja.
Bubbin otac Howard Ludwig, koji je sina prijavio za dozvolu, je izjavio: "Ispunio sam obrazac u kojem sam napisao da je Bubba dugačak 60 centimetara i težak 9 kilograma, čak sam i priložio njegovu fotografiju. Na kraju prijave sinu sam u ruku dao novčić kako bi se potpisao na formular. Nisam očekivao pozitivan odgovor na ovaj zahtjev, mislio sam da ću dobiti povratno pismo u kojem piše da sam idiot. Kada sam dobio potvrdni odgovor, odnosno dozvolu za oružje, bio sam šokiran, nisam mogao vjerovati", objasnio je otac.
U državi Illinois svi vlasnici oružja moraju imati dozvolu, ali nema zakonskog starosnog ograničenja za podnosioca zahtjeva. Policija države Illinois tvrdi kako je dozvola izdata u skladu sa zakonom jer u njemu nema nikakvih ograničenja koja se odnose na uzrast podnositelja zahtjeva, već samo da mlađi od 21 godinu moraju imati samo pisanu dozvolu roditelja ili staratelja.
"Nećemo baš objesiti pušku iznad kolijevke ili tako nešto. Čekaćemo dok ne poraste. Kad bude bio stariji, mi ćemo ga podučiti bezbjednom rukovanju oružjem i kako pravilno da ga upotrijebi". Pušku će do njegove 14. godine ipak čuvati djed.
Drugi amandman američkog ustava garantuje pravo Amerikancima da se naoružaju. To pravo žustro brani Nacionalna asocijacija za puške, jedna od najmoćnijih organizacija u Sjedinjenim državama, koja broji preko 3 miliona članova. Nju podržavaju najbogatiji građani, a moć im je tolika da grupe koje se bore za zabranu prodaje oružija bez detaljne provjere kupca, ne mogu da ograniče prodaju.
Slobodno posjedovanje naoružanja je zasigurno glavni razlog zbog koga je Amerika na prvom mjestu po broju ubistava.
Jedan Britanac koji ima 102 godine, dobio je kredit za kuću sa rokom otplate od 25 godina!
Penzioner iz Saseksa, kraja južno od Londona, čije ime nije objavljeno, dobio je kredit od 200.000 funti (300.000 eura) i, ako "sve bude po planu", taj novac bi trebalo da vrati kada bude imao 127 godina.
Njegova mjesečna rata je 958 funti, a on je tim kreditom kupio kuću koju će da izdaje pa će od dijela rente da vraća kredit, javili su britanski mediji.
Do nedavno britanske banke su izbjegavale da daju kredite za kuće i stanove ljudima koji imaju više od 60 godina života, ali sada se situacija mijenja, i najmanje 10 banaka više ne postavlja starosna ograničenja. Penzionerima se isplati da kupuju kuće na kredit jer su oslobođeni plaćanja poreza, a zaradu od tih poslova mogu da daju djeci i rođacima.
Posao se, naravno, isplati i bankama, jer cijene nekretnina stalno rastu, pa ukoliko penzioner ne moze da plaća rate kuca mu se oduzima i obračunava po kreditnoj cijeni, a zatim prodaje po tržišnoj.
Poštovani posjetioci, dragi prijatelji darganblog-a.
Neka novogodišnja svjetlost obasja vašu dušu i ispuni je najdivnijim osjećanjima i nek' vam Nova 2007. godina podari sve što nemate a želite i sačuva sve što imate a volite.
SVAKO DOBRO I NEK' VAS BOG ČUVA!
Scenarista John Sallivan i sam David Jason (Del) najzaslužniji su za najveći dio riječi koje Del Boy koristi u seriji, kako za one iz londonskog žargona, tako i za strane riječi. Inače, strane riječi i fraze koje Del koristi obično dolaze sa nekih reklamnih panoa, sa etiketa nekih proizvoda ili iz menija. "Del bi pročitao nešto, pomislio kako to zvuči impresivno i počeo bi da koristi te izraze u veoma neodgovarajućim situacijama", rekao je Sallivan. Neke od ovih riječi su postale toliko poznate, da su ušle i u svakodnevnu komunikaciju.
Evo i liste nekih Delovih najčešće korišćenih riječi, kao i njihovo značenje:
Lovely jubbly - fantastično
Cushty - sjajno, odlično, strava
Wally, Plonker, Dipstick, Twonk, Pranny i Div - sve označavaju idiota, tupadžiju, mulca...
Mickey Mouse - lažna roba
Hooky - ukradena roba
Gordon Bennett - izraz ljutnje
Plume de ma tante - izraz ljutnje (umesto "Gordon Bennet")
Fabrique Belgique - slažem se
Bonjour - doviđenja
Au revoir - zdravo
Allemagne dix points - takav je život
Grand - 1000 funti
Monkey - 500 funti
Century - 100 funti
Pony - 25 funti
Score - 20 funti
Douce in bunce: 200 funti u kešu
Meni najdraža, a istovremeno najgledanija serija u Velikoj Britaniji i jedna od najuspjelijih britanskih serija u inostranstvu: "Only Fools And Horses".
Ovaj tekst je posvećen svim onima koje vole tu seriju. Pokušat ću vam malo približiti priču o ljudima koji stoje iza "Mućki", serije koja ni nakon 25 godina od emitovanja prve epizode nimalo nije izgubila na popularnosti.
Čovjek koji je osmislio čitavu seriju i koji je zaslužan za njen uspjeh svakako je scenarista John Sullivan. BBC je za početak predvidio dosta skroman budžet i samo nekoliko nedjelja za pripreme scenografije i kasting glumaca za snimanje prvog serijala "Mućki" 1981. godine. Većina opreme i odjeće radi autentičnosti zaista je kupovana po pijacama.
Naslov serije je zasnovan na staroj engleskoj poslovici: "Only fools and horses work (for a living)" (Samo budale i konji rade za život), koji je referenca na izbegavanje posla i poreza od strane glavnih likova, a za tako dugačak naslov zaslužan je baš Sullivan i njegova tvrdnja da gledaoci mnogo bolje pamte serije sa dužim nazivima. Scenarista Sullivan je komične serije počeo pisati zbog svog životnog iskustva. Iz siromašne je porodice, s 15 godina je napustio školu i počeo raditi kao prodavač na tržnici u Balhamu u južnom Londonu. "Svi likovi u 'Mućkama' zasnovani su na stvarnim ljudima i događajima. Radio sam vikendima na tržnici i sreo mnoge ljude poput Del Boya i Boycieja, to me je inspirisalo." Radeći kao rekviziter na BBC-ju, Sullivan je vadio stare odbačene scenarije iz smeća da bi saznao kako treba izgledati napisani scenario, te se i sam okušao u tome. Jedan od svojih scenarija uspio je čistim bezobrazlukom 'uvaliti' na čitanje glavnom producentu za komedije, Dennisu Main-Wilsonu, a ostalo je istorija. Veći dio glumaca je takođe odrastao u pravim radničkim porodicama, gdje su najčešće radili kao električari ili vodoinstalateri što im je bilo od velike pomoći kada je trebalo odglumiti ljude kakve su inače poznavali i, naravno, Johnu Sullivanu koji je pisao sve scenarije. Johnu je veliku inspiraciju za mnoge epizode iz "Mućki" predstavljao i njegov otac koji je bio ratni zarobljenik, kladioničar i ilegalni bokser sa gomilom zanimljivih priča. Jednog dana otac mu je ispričao priču kako su skidali skupocjene lustere u nekoj ogromnoj kući. On i njegovi drugari su stajali na merdevinama sa ćebadima ispod lustera, da ga ne bi oštetili, dok je jedan otišao na sprat da odšrafi luster koji bi oni uhvatili. Sve bi bilo u redu da taj momak nije odvrnuo pogrešan luster nakon čega su svi otpušteni. Morao sam tu priču odmah da ubacim u naredni scenario i to je bila jedna od najsmešnijih epizoda koju smo snimili.
Prva dva serijala "Mućki" uz loš termin prikazivanja i nikakvu reklamu nisu postigla naročito veliku gledanost, a pomišljalo se i na ukidanje serije, međutim, s promjenom termina i trećim serijalom dolazi i do skoka gledanosti koja će svakom novom epizodom još više rasti, da bi dostigla vrhunac u poslednjem, sedmom serijalu (1990-1991) i božićnom specijalu iz 1996. godine.
Velika popularnost serije promenila je živote svih glumaca u seriji, pa i onih koji bi se pojavili i u epizodnoj ulozi. Serija je tokom svih godina prikazivanja dobila veliki broj nagrada, ali najveći broj njih pokupio je David Jason koji u seriji tumači Dereka Trotera. Primajući BAFTA nagradu za glumu 1991. David Jason se zahvalio scenaristi Johnu Sullivanu i izjavio: "On mi daje municiju, a ja samo pucam iz pištolja".
Likovi iz serije
Centralni lik u seriji je Derek Trotter, Del - Del Boy, prodavac najčešće faličnih drangulija "sumnjivog porjekla", sa dosta mlađim, naivnim bratom, kojem je on neka vrsta zamjene za oca, i iskusnim dekom koji je preživeo dva svjetska rata.
Sullivan se brzo snašao i našao odgovarajuće glumce za Rodneya (Nicholas Lyndhurst) i Deku (Lennard Pearce), ali najveći problem je bio kako pronaći adekvatnog glumca za ulogu Del Boya. Tri glumca su zbog zauzetosti morala da odbiju ponudu (među kojima i Jim Broadbent, koji će kasnije igrati epizodnu ulogu pokvarenog detektiva Roya Slatera i bivšeg muža Raquel Turner - kasnije u seriji Delove "ljepše polovine"). U poslednjem trenutku izbor je pao na Davida Jasona i sada teško možemo da zamislimo nekog drugog u toj ulozi.
Derek Trotter, Del - Del Boy, pijačni prodavac tajvanskih lutki, albanskih satova, krema za sunčanje (u pogrešnom godišnjem dobu) i raznoraznih faličnih drangulija "sumnjivog porjekla" ima životnu devizu: “Who risk wins” (Ko reskira taj profitira – Odvažni pobjedjuju), i samo jednu životnu ambiciju: “THIS TIME NEXT YEAR WILL BE A MILIONER”.
Del vozi žuti kombi-trotočkaš sa poznatim imenom firme "Trotters Independent Traders" i potpisom "New York - Paris - Peckham" koji je veoma brzo postao simbol serije.
"U poslednjem trenutku odlučili smo da Del treba da vozi stari kombi-trotočkaš firme "Reliant", za koji je inače dovoljna i dozvola za motocikle", izjavio je John Sullivan. "Zamislio sam tog samouvjerenog, zlatom nakinđurenog tipa koji pokušava da izgleda kao neki uspješan biznismen da stavim u ovo smješno vozilo, jer je to jedino što on zaista može da priušti."
Nick Lyndhurst tumači lik Rodney Trotera, Delovog brata, smotanog i naivnog dobričinu koji odrasta i sazrijeva tokom cijelog serijala. Uloga Rodneya ga je obilježila za cijeli život, po tome je postao prepoznatljiv i upečatljiv. Tako je, jednom prilikom, ispričao istinit događaj koji mu se desio prilikom jedne njegove šetnje neki auto počeo da se kreće paralelno sa njim: "Čuo sam tri momka, inače prave tupadžije, kako se domunđavaju, a onda je jedan od njih otvorio prozor i sav ponosan viknuo: 'Rodney, tupadžijo jedan!', posle čega se glasno nasmejao, dao gas i zakucao se u kombi ispred njega. Mislio sam da ću umrijeti od smijeha dok sam ih obilazio zbunjene i slupane, pogotovo kada sam vidio kakva mrcina je krenula na njih iz kombija".
Lennard Pearce je imao već 50 godina glumačkog staža kada mu je povjerena uloga Deke koja mu je donela popularnost što ga je izbegavala celog života. Uživao je u svakoj sekundi slave, obožavao je i što su ga van snimanja svi zvali Deko, pa je počeo da se tako svugdje i potpisuje. Nažalost, Lennard nije imao priliku da dugo uživa u novostečenoj popularnosti jer je decembra 1984. preminuo poslije dva srčana udara. Vijest o Dekinoj smrti izuzetno je potresla cijelu ekipu glumaca i ekipe sa snimanja koji su se veoma zbližili sa Lennardom tokom godina ali morali su da to preguraju i dovedu Bustera Merryfielda koji u seriji glumi dekinog brata, ujka Alberta.
Buster Merryfield (Albert) je imao uzbudljiv život, bio je aktivni učesnik drugog svjetskog rata, da bi se po njegovom završetku zaposlio i preko 30 godina radio kao bankar. U starijim godinama odlučio se da ipak želi da glumi. Nažalost, Busterova glumačka karijera nije bila dugog vijeka jer je od posledica tumora na mozgu preminuo u 78. godini, juna 1999. Zapravo, Merryfieldu Buster i nije bilo pravo ime, ali zakleo se da nikada nikome neće otkriti svoje pravo, kršteno ime. Albertova rečenica “DURING THE WAR...”- Za vrijeme rata; je uvijek uvod u neku od brojnih mornarskih priča, moreplovca iz drugog svjetskog rata koji je više puta otplovio svijet, uvijek u najvažnijim trenucima bio u središtu zbivanja...
"Mućke" su od samog početka uspjevale da okupe ogroman broj vjernih obožavatelja, bez obzira na njihove godine ili socijalni status. I danas, serija putem brojnih repriza pronalazi obožavaoce i među novim generacijama. Čak se čini da poklonika ove serije ima sve više. Već nekoliko godina održava se konvencija ljubitelja "Mućki" na kojoj se svake godine skuplja sve veći broj ljudi sa željom da upoznaju neke od glumaca iz serije, vide vjernu rekonstrukciju Del Boyevog stana, čuveni trotočkaš i ostalo.
U Londonu je najveći fan-klub "Mućki" ("OFAH Appreciation Society") oformio i muzej unutar dabldekera (nazvan "Trotters Ethnic Tours") ispunjen predmetima i djelovima scenografije korišćene u seriji, koji obilazi veće gradove Engleske i prikazuje svoju stalnu postavku. Postoji i mogućnost da se iznajmi Trotterov kombi sa tri točka, a ako se doda koja funta više, uz njega će se za vozača dobiti Del Boyevog dvojnika (koji je čak dobio i brojne nagrade u Britaniji kao najautentičniji dvojnik!). A svi pravi obožavaoci pretplaćeni su na jedini časopis posvećen isključivo "Mućkama" i glumcima iz serije, pod nazivom "Hookie Street". Ali poduža je i lista obožavatelja ove serije među poznatim ličnostima. Anthony Hopkins je 1988. izrazio želju da se pojavi u "Mućkama", napisana je i uloga za njega, ali kada je došlo vreme snimanja, nije mogao da ostvari svoju želju jer je tada u Americi snimao "Kad jaganjci utihnu" (za koji je kasnije dobio i "Oskara"). "A mogao je lijepo da ostane sa nama i postane poznat", šalio se poslije John Sullivan.
Čak su i iz Buckinghamske palate redovno stizali zahtjevi da im se pošalju kasete sa novim božićnim epizodama. Među ostalim zvjezdama koje ne propuštaju seriju su Paul McCartney, Tom Jones, Robbie Williams (kojeg u jednoj epizodi iz 1992. možemo i vidjeti kao statistu u pabu), direktor "Virgina" Richard Branson (koji se takođe pojavljuje u epizodi "Miami Twice" 1991) i mnogi drugi.
Slanje tekstualnih poruka putem mobilnog postalo je toliko popularno da su milioni ljudi koji šalju SMS naglo i učestalo počeli patiti od povreda palca i ostalih prstiju, sve zbog želje da ostanu "na vezi", kaže se u jednoj anketi.
Više od 93,5 miliona SMS-poruka pošalje se svakoga dana, a povećano slanje poruka je uzrokovalo i povećanje broja ljudi koji se žale na iščašenja, naprezanje i opterećenje prstiju i zglobova.
Zbog slanja SMS poruka, čak 38 posto više ljudi pati od bolnog ručnog zgloba i palca nego prije pet godina tako da se sada godišnje čak 3,8 miliona ljudi žali na takve povrede.
Uprkos tome, ankete pokazuju da se učestalost slanja SMS poruka ne smanjuje: više od 12 posto stanovnika priznaje da dnevno pošalje do 20 poruka, a njih 10 posto pošalje i do 100 poruka svakoga dana.
Navodi se i kako postoji opasnost da neki ljudi postanu potpuno zavisni o SMS porukama. Psiholozi napominju da je komunikacija među ljudima vrlo važna, ali upozoravaju da postoji opasnost da SMS poruke ili e-mail tekstovi zamijene puno intimniju komunikaciju licem u lice koja je kod nekih osoba počela izazivati nelagodu. Dosta ljudi lakše komunicira preko SMS-a nego preko telefonske slušalice a posebno u ličnom kontaktu. Veoma često se upravo preko SMS-a kaže drugoj osobi ono što se misli i osjeća. SMS postaje lakši put da se nekome izjavi ljubav, SMS postaje “krivac” za osmjeh na nečijem licu koji izaziva šaljiva poruka, lijepa želja, čestitka i pozdrav, ali sa SMS porukom može da se uputi i neslana šala, uvreda ili prijetnja. SMS postaje potreba ljudima koji imaju problema sa komunikacijom da kažu nešto za šta nemaju prilike ili hrabrosti uživo, SMS je lak i brz način da se dogovori sastanak, obavijesti o novostima, da se održi kontakt...
Ako niste baš umješni u kreiranju SMS poruka a želite da se našalite sa nekim, nasmijete ga ili izjavite ljubavna ili prijateljska osjećanja, posjetite sajt http://prnjavor.atspace.com/sms.htm, odaberite prikladnu ljubavnu, šaljivu ili bezobraznu poruku, i pripazite palac i ostale prste...
Više o ovome i sličnim temama možete pročitati na www.prnjavor.co.sr
Slanje tekstualnih poruka putem mobilnog postalo je toliko popularno da su milioni ljudi koji šalju SMS naglo i učestalo počeli patiti od povreda palca i ostalih prstiju, sve zbog želje da ostanu "na vezi", kaže se u jednoj anketi.